Letter to a StrangerSenka MarićCamden Town, London

Muškarcu Kojeg Sam Povukla Na Ulici

Letter to a StrangerSenka MarićCamden Town, London
Muškarcu Kojeg Sam Povukla Na Ulici

Read this essay in English here.

Bio si u zimskom kaputu. Haljina na meni je tanka, ljetna. Blagi povjetarac na golim nogama. Kada se vratim u taj trenutak, ne osjećam težinu odjeće.

Tvoj kaput je siv, načinjen od debelog štofa. Znam. Dodirula sam ga. Izašla sam iz stanice Camden Town, ispljunuta iz podzemnog hodnika, okružena užurbanim tijelima. Stajao si ispred mene na pješačkom, čekao na semaforu na Kentish Town Roadu. Bila je gužva. Sigurno nedelja. Nedeljom je na Camdenu najveća gužva.

Ne znam zašto sam taj dan išla u Camden Town. Ne sjećam se. Sa mnom je bio Srđan, moj prijatelj. Srđan je uvijek bio sa mnom. Moja spona s mjestom iz kojeg dolazim, garancija stabilnosti. Moguće je da smo pošli prošetati po pijaci, pokušati da nađemo nešto jeftino ili popijemo kafu, tokom koje ću mu pričati o još jednoj propaloj ljubavi. O tome da me niko ne voli dovoljno, onoliko koliko mi treba, da ne postoji niko ko može da me zagrli toliko čvrsto da će nestati sve što boli.

Život u Londonu je davni život, više se ne čini stvaran. Dvadeset i kusur godina, poredanih jedna do druge. Na kraju tog niza sam ja, djevojčica. Došla sam u London sama sa devetnaest. Sedam londonskih godina su bile godine boli. S dvadeset i šest, 1997. vratila sam se u rodni grad. Mostar. Bosna i Hercegovina. Kući. Rat je završio.

Kuća više nije postojala. Ne kuća kao takva, dvospratnica u kojoj sam odrasla, kućne biljke kraj prozora, različite vrste paprati i jedan fikus, benjamin. Kristalne čaše u staklenoj vitrini, servis za dvanaest osoba, za specijalne prilike. Moja soba, ispunjena knjigama. Kada ležim u krevetu, prozor uokviruje munaru jedne džamije, razgranatu košćelu i zvonik jedne crkve. Nebo je uvijek plavo. Blještavo plavo. Čini se čak i noću. Ništa od toga više nije postojalo. Kuća, kao mjesto kojem pripadam, na to sam mislila. Zauvijek sam ostala rastočena između dvije adrese, bez mogućnosti da ijednoj pripadam.

Da me je neki drugi razlog otjerao u London na pragu dvadesetih sve bi bilo drugačije. Ne bih se ujutro budila s težinom u želudcu. Uvečer se uspavljivala plačem. Izlazila bih u noćne klubove, zaljubljivala se s lakoćom, bez potrebe da se pojavi neko ko će me spasiti. Konobarisanje po restoranima, šegrtovanje po frizerskim salonima—sve to bi bilo usputno, tek jedna stanica do stvarnog života. Neupitnog i ugodnog. London bi bio mladalačka faza, pulsirajući grad koji postoji samo za moju zabavu.

Na semaforu je bilo crveno. Nisam gledala u tebe. Do tog trenutka nisam te ni primijetila. Zaposlena razmišljanjem zašto me on, taj neko, nije nazvao kada je rekao. Ili, ako je nazvao zašto nije rekao ono što je trebalo da kaže. Nešto čime će me ugrijati, natjerati da zaboravim sve što je loše. Riječima istisne strah, uvjeri da ljubav može dati potpuni zaborav. Tijela koja se utiskuju, silno i nezasitno, dok sve drugo ne prestane da postoji. Sjećanje, prošlost, riječ “rat” koja je prepolovila život na dva nepoveziva dijela, raseljenost, ja, strankinja u jeziku u kojem se nikada ne uspijevam izreći do kraja, biti duhovita, biti ja, iščekivanje vijesti na televiziji, udari granata šire rupu u stomaku, ramena nikada više neće biti uspravna, povijena prema naprijed zauvijek bezuspješno pokušavaju da zaštite, budućnost nepouzdana, neizvjesna, nezamisliva, nepostojanost identiteta, odgovor na pitanje ko sam ja, gdje pripadam, pripada li išta zaista igdje? Zadatak drugog tijela je jedino jasan, neupitan—treba sve to da uguši, zaustavi.

Stajali smo i čekali. Automobili su zujali ispred nas. Tada si zakoračio. Iz prvog reda, na cestu. Toga se, kao i onoga što slijedi, sasvim jasno sjećam. Pokret je morao doći istovremeno. Moja ruka i tvoja noga. Da sam samo vidjela, ne bih stigla na vrijeme. Osjetila sam. Krenuli smo u istom času. Moji prsti su na tvom kaputu. Desna ruka hvata rukav. I sada mogu osjetiti štof. Vuneni, mekani, neravnine u tkanju. Kosa ti je sijeda, raščupana. Lice ti ne vidim. Imaš oko pedeset godina. Možda više. Možda i svega četrdeset. Teško je reći iz tvog potiljka. Kaput ti sakriva tijelo. Vjetar je blag, topao. Moralo je biti ljeto. Ljudi oko nas su u majicama kratkih rukava.

Povukla sam te naglo, jako. Ne znam otkud mi tolika snaga. Automobil je proletio, blago te očešao. Zateturao si unazad, povučen mojim trzajem. Nisi se okrenuo da me pogledaš. Ništa nisi rekao. Isti trenutak upalilo se zeleno i ljudi su krenuli naprijed. Masa me gurala. Nisam se okrenula da te pogledam. Osjetila sam da si ostao na mjestu na koje sam te povukla. Nisi krenuo s nama, dalje.

“Ne znam šta sam taj dan uradila na toj ulici. Da li sam se uplela u tvoju jedva sakupljenu snagu i vratila te tamo gdje ne želiš da budeš? ”

Naredni trenutak sam na drugoj strani ulice. Ispred mene je izlog. U staklu izloga ja. Sitna, mršava. Imam svega četrdeset i sedam kila. Crvena haljina s bijelim cvjetićima visi na meni. Čini da izgledam još mršavija. Kosa je loše obojena kućnom farbom. Žuta. Lice je blijedo, upalo. Tamni podočnjaci. Moglo bi me se smjestiti na bilo koji kamion koji razvozi izbjeglice diljem Evrope. Figura se u potpunosti uklapa u potresni snimak s večernjeg dnevnika. Bosnian girl. Pitam Srđana da li je vidio.

“Šta? Ništa nisam vidio.”

“Pa, gdje si gledao? Taj čovjek. Povukla sam ga.”

Smije se.

“I dotle smo došli, da iz čista mira vučeš ljude po ulicama.”

“Ne seri, pokušao je zakoračiti.”

Okrećem se. Ulica je zatrpana ljudima, ne mogu da te vidim.

“Ništa nisam vidio,” kaže. “Hajde, pije mi se kafa, nisam je jutros popio.”

Krenem za njim. Još koji put se okrenem. I dalje te ne vidim. Ljudi su poludjeli mravi, rastrčani na sve strane.

Narednih mjeseci sam nekoliko puta išla na Camden. Pokušavala da te nađem. Ne znam zašto sam to radila, i da li bih ti išta rekla da sam te našla. Trebalo mi je da se uvjerim da si živ. Da saznam da li si dobro. Da li si bio dobro prije tog koraka. I nakon njega.

To je ono što sam mislila prvo vrijeme. Poslije ću početi da se pitam da li sam imala prava da te povučem nazad.

Postoji ta šuma. U Japanu. Aokigahara. Poznata je kao drugo mjesto na svijetu po broju samoubica. Prvo je Golden Gate Bridge u San Franciscu. Tako barem kažu statistike. U dokumentarnom filmu o Aokigahari je čovjek koji se zove Asuza. Hoda šumom u potrazi za samoubicama. Kada naiđe na jednog od njih—obično zatvorenog u mali šator za jednu osobu, u kojem pokušava odlučiti da li su mu to posljednji dani na zemlji—Asuza ga pozdravi, poželi mu da bude dobro, kaže mu da razmisli. Ne zove policiju. Ne pravi dramu akcije spašavanja. Ne hvata za rukav i ne vuče. Ostavlja mu dostojanstvo da sam odluči o svom životu.

Ne znam šta sam taj dan uradila na toj ulici. Da li sam se uplela u tvoju jedva sakupljenu snagu i vratila te tamo gdje ne želiš da budeš?

Naravno da postoji mogućnost da si bio zamišljen, odlutao u mislima, nesvjestan svega što se dešava oko tebe jednostavno zakoračio, bez ikakve želje i namjere da sve završiš tu. Ne čini se tako. Ni u jednom trenutku nisam to povjerovala.

Na toj ulici su bila samo tijela—djevojka koja nestaje u crvenoj haljini i čovjek u sivom kaputu, na ljetni dan. Šta sam ti otela? Šta sam ti dala? Vjerovatno ono što je meni trebalo. Nečija ruka da me povuče naglo, vrati u sigurnost.  

O AUTORU

senka marić.jpg

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela.

Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. 

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

*

Read Senka’s “Behind the Essay” interview in our newsletter.

Letter to a Stranger
To the Border Guard in Ceuta
To the Border Guard in Ceuta

“You were young too, not much older than I was. You, a Spanish guard with dark eyes; me, a blond American girl barely twenty-three, together on the worst night of my life. 

I was the passenger in an old red Opel car that was stuffed with 32 kilos of hash. But, of course, you didn’t know that.’”

To the Portrait of Anonymous Kisses
To the Portrait of Anonymous Kisses

“Nearly two dozen disembodied mouths are kissing one another, rendered in black on a white background. They surround a handwritten quote from a Dexter Palmer novel: ‘So if it mattered that a kiss meant something in your head, and everybody had a different idea of what a kiss meant and no one had the same idea, then every time any two people kissed each other they’d be lying to each other.’”

To Divine, from Grindr
To Divine, from Grindr

“You sat next to me on the sofa, and asked to take off my shirt when I told you it was wet from wandering in the rain. I unbuttoned it without removing it, because in Boston it is cold even inside.

You caught my accent. I had never met someone so excited to meet a Nigerian. Your grandparents, you said, fled during “the military regime” because their life was in danger.

“Which military regime?” I asked."

To the Woman in Oshodi Isale
To the Woman in Oshodi Isale

“In 2011, months before the removal of fuel subsidies shut down Nigeria and the resulting protests turned the streets of Lagos into carnivals of fleeting resistance, a version of myself from which I am now estranged was standing at Oshodi Isale.”

To the Child in the Blurry Photograph
To the Child in the Blurry Photograph

“It was a blue-sky day in Cuba. I was four, maybe five, spending the day at our grandmother’s house. It was on a hill, with a wide front porch and windows opened to breezes that carried the scent of the nearby sea.”

To the Other Host Sister
To the Other Host Sister

“I was twenty-one when I arrived in Brazil as an exchange student at the Universidade Católica do Salvador and was assigned to live with your family. I moved into the apartment you grew up in, one long block from the sea.”

To the Cruise Ship Dancer
To the Cruise Ship Dancer

“I spotted you walking past our table. You were with a friend, both holding graffitied skateboards and wearing cuffed pants and Vans. We locked eyes for a moment. You walked to the counter to order coffee. I offered to order for my friends, a strategic move for a chance to talk to you.”

To the Thai Woman On the Waterfront
To the Thai Woman On the Waterfront

“Your hands touch my bare skin. They press, stroke, rub.

“Pressure okay?” you say, the English heavily accented. I recognize the intonation immediately.

“Khon Thai ka.” The words leave my mouth in a strange way—muffled from the pillow pressed around my face, and rusty from disuse.

To the Obāsan at the Breakfast Café
To the Obāsan at the Breakfast Café

“Japan struck me as a generous and lonely place: strangers offered an umbrella in a downpour, a seat at a full izakaya counter, an extra pour of sake. I received each gesture from a respectful distance. In a basement dessert shop, I sat in communal silence around a pot of zenzai, speaking only to say “sumimasen.” Excuse me. The owner said I was a rare foreigner, and I did not ask what he meant. I thought of uchi–soto: the division between in-group and out-group, familiar and foreign, me and you.“

To the Women I Watched Kiss
To the Women I Watched Kiss

“Were you already walking around Paris together that Saturday afternoon as my train pulled into the Gare du Nord? Or were you locked away from the rain somewhere, lost in the vastness of loving each other? My own room in a hotel near the train station had two narrow beds and a Juliet balcony overlooking a bar whose red neon sign flashed “Le Cheval.” In the dark gray evening, I put my damp suitcase in the corner and swung open the windows. I looked out on the rainy street and thought, as I did every day that year, about hell.”